Bila je magična nedelja, jedna noć, trideseta u minhenskom rujnu…
Cultus BH je organizovao najveći koncert do sada. Sala je bila prepuna divnih ljudi i energije kojom su zračili. Lično sam imao posebnu čast i privilegiju da sve to doživim kao gost i kao domaćin, da sve pogledam hladne glave i očima “normalnog“ gosta i sada Vam kao takav, nakon dva dana slaganja emocija – pišem.
Izlazi Josipa, dama i umjetnica, žena sva u pjesmi i ljubavi. Ekstravagantna, sa mašnom u kosi i rukavicama, u kožnoj jakni… I gleda po prepunoj sali. Navikla je viđati pune sale po bivšoj i sadašnjoj domovini, u svom Zagrebu, i u svom Beogradu, i u svom Sarajevu, ali ne znam da li je to baš očekivala u nekom Minhenu. Činila mi se pomalo iznenađena. Pozitivno iznenađena.
Čita fragmente iz pjesme „Sretna ljubav“ nobelovke Šimborske kao uvod u pjesmu „Vjerujem ti sve“, uz tihu pratnju Davora Doležala na gitari i Tonija Starešinića na klavijaturama i već je čitava dvorana u transu. Sticao se dojam da je čitava Carl Orff sala potonula za nekoliko centimetara i uljuljkala se uz prvu od pjesama sa albuma „Dnevnik jedne ljubavi“, koji je objavljen 1973. godine, kada se većina publike ili nije ni rodila ili se igrala u pijesku dok su ti zvuci dopirali sa nekog EI Niš radija ili možda prvog Rudi Čajevec televizora u boji.
Zatim su se pridružili Borna Šercar za bubnjevima, Josip Grah sa svojom trubom i Davor Črnigoj sa bas gitarom. Josipa odmah na početku objašnjava ko je ko i s ponosom predstavlja svoju ekipu koja bi u ovoj postavi u svako doba dobila mjesto i na Broadwayu. Teško je naći riječi za svakog od njih ali je možda i nepotrebno. Dovoljno je reći da je Davoru Črnigoju bas gitara drugi instrument, nakon klarineta kojeg nije ni ponio. A nije se mnogo ni primjetilo da nedostaje, pored Tonija i Josipa Graha. Jednostavno – maestralan band iza maestralne umjetnice. Činilo mi je veliko zadovoljstvo i radost dok sam se tokom nekih virtuoznih dionica okretao i krišom razgledao po sali upijajući reakcije svojih prijatelja, naročito muzičara.
Redaju se hitovi naše rane mladosti, neki koje smo slušali samo usput i koje tada nismo baš znali cijeniti, neki koji su nam baš „legli“ kada smo se počeli zaljubljivati i oni koje smo od početka doživljavali svjesno kao vrhunsko blago naše muzike i kulture. Ali nijedan nije samo onako odsviran, nije samo korektno odrađen. Ne. Svaki je izveden na neki novi divni način koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim – baš kao što je i Josipa, nikad ista, nikad obična, nikad dosadna, nikad prilagođena, uvijek sa istančanim osjećajem za trenutak, za poeziju, za haiku ili ironiju.
Između pjesama red pisane riječi – kao na početku, obavezna zgoda iz života sa Karlom Metikošom, red dijaloga sa nekim od svojih muzičara, vic upućen tehničaru na engleskom, kompliment organizatoru. Naš tim je to stvarno zaslužio. Dočekali uzdržanu divu a ispratili srodnu dušu, toplu i razgovorljivu Josipu.
Jedino nesrazmjerno brzo je prošlo vrijeme koncerta. Dva sata Josipinog fascinantnog glasa i predivne svirke je prošlo kao da sam krajem ljeta između dvije stranice odličnog romana na trenutak sklopio očne kapke i kratko zadrijemao, da bih sljedećeg trenutka shvatio kako sam satima u dubokom snu iz kojeg sad treba izaći i vratiti se u realni svijet.
A vani Oktoberfest u septembru. Haiku. Kaput, kišobran u ruke i pored Wiesn kući.
Muris Mujčinović