Cultus Revival Party

Nach einer längeren Veranstaltungspause ist Euer bosnisch-herzegowinischer Kulturverein in München – Cultus BH e.V. – wieder zurück!

Feiern Sie zusammen mit uns die Wiederbelebung der Kunst und Kultur in München und den Beginn der diesjährigen Cultus BH Saison.

Wann:
Sonntag, 26.06. 2022  19 Uhr

Wo:
Kulturzentrum Giesinger Bahnhof
Giesinger Bahnhofplatz 1
81539 München

LIVE dabei: Iskra & Band

Der Funke ist die Bedutung des Wortes Iskra in den Sprachen des südslawischen Raums und der Name ist hier Programm! Iskras unverwechselbare und dennoch stilistisch sehr wandlungsfähige Stimme zieht die Zuhörer in ihren Bann und der Funke springt sofort über, sobald sie zu singen anfängt.

Die Band spielt eine spannende Mischung aus Klassikern der Soul- und Popgeschichte und ausgewählten Jazz und Bossa Nova Standards.

Iskra kommt aus Bosnien und Herzegowina und sang dort bereits mit vielen namhaften Künstlern. Unter anderem war sie europaweit unterwegs als Backgroundsängerin in der Band von Dino Merlin, einem der bekanntesten Sänger auf dem Gebiet Ex-Jugoslawiens.

Vlado Grizelj, Drazen Babic und Boris Saronja sind bekannte Gesichter der Münchner Musikszene und in vielen Formationen unterschiedlicher Stilrichtungen zu Hause.

Lassen Sie sich von diesem außergewöhnlichen Quartett mit einer hinreißenden Sängerin verzaubern.

Zoster

Die Band Zoster wurde im Herbst 2000 auf Initiative von Mario Knezović und Dražan Planinić gegründet. Zoster entstand als Folge der schwindenden Immunität der Gesellschaft und als Bedürfnis, etwas zu sagen und zu tun.

Zoster glaubt, dass Reggae-Musik sehr gut für die wackelige Balkanregion geeignet ist, in der die Aggressionsdosis auch in der Musik zu hoch ist. Die Gruppe vermittelt daher Botschaften von Toleranz, Frieden, Fortschrittlichkeit, Affirmation, Liebe und auch Bildung.

Zoster hat vier Studioalben herausgebracht, die sich klanglich und poetisch in zwei Phasen einteilen lassen. Die erste Phase umfasst die Alben „Ojužilo“ und „Festival budala“, die zweite „Imači kada“ und „Srce uzavrelo“. Die erste Phase kann man in Bezug auf Poetik und Engagement als Jugend- und Studentenphase bezeichnen, während die zweite Phase reifer ist (was aufgrund des Zeitflusses und der gewonnenen Erfahrungen und Erkenntnisse logisch ist), introvertierter und etwas dunkler. Sie arbeiten zur Zeit an der 5. Studioveröffentlichung von Zoster

Zijah Sokolović „LIJEVO DESNO GLUMAC“

Zijah A. Sokolović, autor, reditelj i glumac, koji je za 50 godina
umjetničkog života dobio 76 nagrada za svoj umjetnički rad, gostuje u
Minhenu u petak, 28.02.2020. u 20 sati. Sokolović će u Kulturhaus
Milbertshofen izvesti program “LIJEVO DESNO GLUMAC”: program kao
predstava, predavanje, team building, radionica.

William Shakespeare je rekao “Teatar je ogledalo stvarnosti”, Antonen
Arto je rekao “Stvarnost je ogledalo teatra”. Ako se u teatru pojavljuju
glumci, onda je logično, da se i u stvarnosti pojavljuju glumci. Naša
stvarnost je teatar u kojem svi mi imamo i igramo svoje uloge. Aristotel
je rekao “Teatar čine Vrijeme, Prostor i Radnja”. Ali i naš život čine
Vrijeme, Prostor i Radnja. Naša stvarnost je veliki teatar. Miroslav
Krleža je rekao “Gluma postoji sama za sebe. Može se upotrebljavati u
teatru, na filmu i televiziji, ali se može upotrebljavati i u
stvarnosti”. Naša stvarnost, naš život je proizvodnja i igra javnih i
ličnih uloga. Zijah A. Sokolović, duhovito, filozofski, kabaretski, sa
nizom primjera i poređenjem stvarnosti i teatarske umjetnosti, uči
gledaoce da shvate da su i oni “glumci u svom teatru” i da mogu biti
umjetnici u svom životu. Ako svoje životne “date okolnosti prve dramske
radnje” analiziraju teatarski “objektivno”.

 

Freitag, 28. februar 20:00 h Kulturhaus Milbertshofen Curt-Mezger-Platz 1 München

Promocija romana „Bukača“

Poštovani/e,

Cultus BH Vas sa zadovoljstvom poziva na promociju knjige „Bukača“ autorice Martine Mlinarević.

Promocija će se održati u nedjelju, 15. decembra 2019. u 19:00 sati u Kulturhaus Milbertshofen.

„Bukača“ je u izdanju Buybooka objavljena pred zagrebački sajam knjige Interliber, na kojem je premijerno i predstavljena te ujedno izazvala najviše interesovanja ovogodišnje sajamske publike.

„Bukača“ je do sada najiskreniji i najintimniji literarni zapis Martine Mlinarević, u kojem nastavlja pisati o vlastitim nimalo ugodnim iskustvima, tačno sa onog mjesta gdje se njena prethodna, izuzetno uspješna knjiga „Huzur“ završava.

„Bukaču“ je bilo teško i napisati i preživjeti, ova knjiga je, kako autorica kaže, opomena i testament. To je roman o nemirenju i biranju sebe i svoje sreće ispred svih i uprkos svemu. Ova knjiga nastala je iz aktivističke potrebe i želje Martine Mlinarević da napisano ostavi djevojčicama sutrašnjice, u prvom redu vlastitoj kćeri. 

„To je moj krik protiv nasilja svake vrste, protiv turobnog patrijarhizma, ugnjetavanja, šikaniranja, stigmatizacije, to je želja da se djevojčice sutrašnjice, posebno one ponikle na tim uskogrudnim meridijanima naših balkanskih žlibina, usude misliti svojom glavom, svemu unatoč, da biraju svoje izbore ma što koštalo i da žive život samo po vlastitoj mjeri. Jer kad jednom dođe do raka, znat će da je samo to vrijedilo“, rekla je povodom objavljivanja nove knjige Martina Mlinarević.

’’Ima li nešto teže od raka za preživjeti?“, pitaće se oni koji nisu preživjeli Bosnu i Hercegovinu. Martina Mlinarević, osim raka, preživjela je i smrti koje su se mogle desiti nakon rizičnih operativnih zahvata i tugu nakon niza preventivnih operacija do kojih je rak doveo. Preživjela je i zemlju u kojoj je rođena, a to je bilo teže od svih smrti koje su joj se kod uzglavlja smjestile.
I da joj je sve bilo potaman, ne bi bilo lako živjeti krajnosti koje je prate – od ljubavi, obožavanja, podrške i pažnje njenih čitatelja/ica, do talasa mržnje onih koji bi joj osporili svako slovo, svaki uzdah i korak, želeći da u njenom životu isključivo metastaze cvjetaju.

’Tko ovaj film režira, jebo te život?!’, zapisaće autorica u ’Bukači’ dio iz sjećanja na jedno sneno njujorško jutro, kada je stigao poziv za njeno ambasadorsko imenovanje. Ko ovaj film režira pitaće se svi koji budu čitali ’Bukaču’ i saznati koliko u takvu režiju života stane, onog koji je opstao zahvaljujući ljubavi ’koje se ne vjenčaju nego dišu i zahvaljujući kojima se preživljava’.

Ali ima ljubavi, posebno u pomenutoj zemlji, zbog kojih se postaje bukača. Ako ne znate šta je bukača, pitajte one koji nad vjerskim obilježjima, vrućim supama na ispeglanim stolnjacima od nedjeljnog ručka i bračnim zavjetima žele neke druge živote prezirući vlastiti, pa samim tim i one koji se usude živjeti po ličnoj mjeri. Osim o ljudskom licemjerju, koji je tek u trećem planu, ovo je knjiga o tome koliko se radosti kad se voli može pronaći u formalno najnesretnijim okolnostima“, napisala je o knjizi urednica izdanja Kristina Ljevak.

Na večeri promocije naši gosti će imati priliku i da kupe roman „Bukača“, koji će Martina Mlinarević lično potpisati.

Nažalost, sva mjesta za promociju su popunjena!

Radujemo se ponovnom druženju sa Vama!

Vaš Cultus BH-Team

Nedjelja, 15. decembar 19 sati

Kulturhaus Milbertshofen
Curt-Merzeg-Platz 1,

81825 München

„Trg ratnika“ i atmosfera sarajevskog Pozorišta mladih u Minhenu

U iščekivanju iskre inspiracije, koja bi mi pomogla da opišem u subotu odigranu predstavu „Trg ratnika“ u Minhenu, čitam kritike i interview autora Nick Wooda.  Razmišljam o impresijama posjetilaca sa kojima sam nakon predstave razgovarao.

Ima tema koje je teško komentirati, ima predstava za koje je nemoguće napisati kritiku, a da ne bude skup floskula na neku temu. Na primjer – antiratnu.

Sviđa mi se opis predstave na zvaničnoj web prezentaciji Pozorišta mladih, nepotpisana, ali sudeći po stilu vjerovatno iz pera režisera Dine Mustafića:

„Ponekad pomislim kako bi bilo lijepo da pisanje liči na slikarsko umijeće, te zavidim onima što pred sebe mogu staviti model i gledajući ga,
sa kistom poput starih majstora, prenositi na platno (prazan papir) detalj po detalj. Ali, šta pred sebe staviti kad, recimo, želite naslikati/napisati rat?
U šta umočiti pero? Malo metafore, par citata, nekoliko psovki? Neuspješno? Naravno! Model se pomjera, ostaje neuhvatljiv, a na papiru najčešće samo parole i bezbroj puta ponovljene slike/priče.
U drami „Trg ratnika“, Nick Wood nam, umjesto „skice rata“, nudi nevjerovatno precizan portret žrtava. Tjera nas da ismijemo svoje sopstveno (ne)znanje, da iznova provjerimo onu često rabljenu, a rijetko provjeravanu definiciju, naučenu iz križaljki, a koja nam kaže „Rat je sukob dvaju ili više zaraćenih strana“.

Woodovi likovi/naratori su djeca i u tu naivnu definiciju nikako se ne uklapaju. Oni su žrtve, a njihovo stradanje je „proces“, a ne tek nesretan i prolazan trenutak,
kako to možemo pomisliti zbog riječi „sukob“ što nam je nudi „naučno objašnjenje“ pojma rat.

Naša nas naivnost, neki to zovu i dobrotom, tjera da sa nevjericom slušamo kako od nedavno postoji i nauka koja se zove VIKTIMOLOGIJA. Vjerovali ili ne, ona „proučava žrtve i načine kako čovjek postaje žrtva.“
Pretpostavljam da je milion tih načina, ali znam da je Nick Wood majstorski oslikao jedan od njih. Na ovim prostorima učili smo, nažalost ne iz knjiga, viktimologiju i srodne joj „znanosti“.
Ova predstava je prilika da obnovimo svoje znanje i priznamo da je većina nas uplašena od „ponavljanja“. Ispit je svaki dan. POŽELITE NAM SREĆU!“

Dino Mustafić je genijalno režirao, a Belma Lizde-Kurt i Mario Drmać maestralno realizirali ovu skoro nemoguću misiju. Portretirali su djecu-žrtve, najveće žrtve svih ružnih ratnih igara koje smišljaju „odrasli“, toliko ubjedljivo i tako moćno, da je u sali na trenutke nestajalo zraka.

Govor tjela, kršenje prstiju, lica prijatelja koji su sinoć sjedili u publici, a koji su lično doživjeli ili bili svjedoci takvih sudbina s početka devedesetih godina prošlog vijeka, priča su za sebe.

Ne smijemo zaboraviti ni članove tehničke ekipe, bez koje ova predstava ne bi mogla biti ono što jeste: Ismir Fazlić , Lejla Osmanbegović, Adis Mirojević i Edin Memić su iz pozadine pomogli da nam
Belma i Mario na minhenskom terenu prenesu atmosferu sarajevskog Pozorišta mladih.

Cultus BH zahvaljuje ovoj divnoj družini i svojim gostima što su učinili da predstava „Trg ratnika“ bude onakva kakva je bila.

Muris Mujčinović

Novogodišnja čarolija iz budućnosti

Novogodišnja predstava sa podjelom paketića

Da li se sjećate predstava „Kako su Vile začarale Vilenjaka?“?
Već osam godina, svakog decembra Udruženje dramskih glumaca „Mundo Mondo“ u saradnji sa „JU Međunarodni centar za djecu i omladinu“ Novo Sarajevo priprema i izvodi novogodišnje predstave sa podjelom paketića.
Po dobrom starom običaju pripremili smo i za ovu godinu novu predstavu „Novogodišnja čarolija iz budućnosti“, koju će zavoljeti djeca ali i odrasli…

Sadržaj predstave

Jednog zimskog dana, malo prije Nove Godine, jedan dječak obećao je svojoj mami da će na vrijeme uraditi zadaću. Međutim, popeo se na tavan svoje kuće i otkrio njemu misteriozne kutije. Sakrio se iza njih i, umjesto da uradi zadaću, počeo je igrati jednu igricu. Odjednom je začuo čudne zvukove i shvatio da je u njegov tavan uletjela ogromna vremenska mašina, a iz laptopa su se pojavile dvije čudne vile.
One su došle čak iz 3039. godine i traže Djeda Mraza koji je ostao u nekom drugom vremenu.
Vile imaju neobične sprave koje dječak još nikada nije vidio. Čak i njihova vremenska mašina ima glas sa kojim mogu komunicirati.
Da li će dječak uspjeti odgonetnuti kakve su to sprave i sa koje planete one dolaze? Da li će Djeda Mraz podijeliti djeci paketiće i ove zime?

Predstava je do samog kraja misteriozna te nas vodi u potpuno novi svijet iz druge dimenzije…

Gdje i kad?

Zbog velikog interesovanja Cultus BH organizuje dvije predstave u jednom danu: Prva predstava počinje u 11 sati, a druga u 15 sati.
 

Nedjelja, 15.12.2019

Kulturhaus Milbertshofen
Curt-Mezger-Platz 1,
80809 München

Prva predstava počinje u 11 sati

Druga predstava počinje u 15 sati 

Dämonen

"Dämonen" des Kammertheaters 55 aus Sarajevo

Das Drama „Dämonen“, geschrieben von einem der meistgespielten und bedeutendsten Dramatiker Skandinaviens Lars Norén (geb. 1944) und gespielt von den Schauspielern des Kammertheaters aus Sarajevo in bosnischer Sprache und mit englischem Untertitel, gastiert am 17.03.2019 in München.

„Dämonen“ erzählt von Liebe und Hass, Trauer, Sehnsucht, Zerstörung und Erlösung – und Seelenschlachten zwischen Mann und Frau, ihren Vernichtungskämpfen und Unterwerfungsritualen, bei denen die Grenze zwischen Täter und Opfer verschwimmt. Die Faszination von Ehedramen ist nach wie vor ungebrochen und wird von unserem Voyeurismus genährt. Auch Noréns Drama bietet dafür – auch heute noch – reichlich viel Futter.

„Entweder ich bringe dich um, oder du mich, oder wir trennen uns, oder wir machen so weiter.“ lautet Katharinas Zusammenfassung ihres Ehelebens mit Frank. Frank kommt nach Hause und ärgert sich über die Unordnung in der Wohnung. Katharina ärgert sich ebenfalls – über Frank, man tauscht kleine Gemeinheiten aus, übt sich in der Kunst, einander nicht mehr zuzuhören. Das normale Chaos einer normalen Beziehung. In der mitgebrachten Plastiktüte trägt er jedoch keine Einkäufe nach Hause, sondern die Asche seiner toten Mutter. Morgen soll die Beerdigung sein und das junge Paar erwartet an diesem Abend noch Franks Bruder. Der verschiebt seine Ankunft und nun droht ein freier Abend in trauter Zwietracht. Und da die beiden, die sich hassen bis aufs Messer und doch nicht voneinander lassen können, nicht schon wieder einen Abend einsam zu zweit in ihrer Nobel-Wohnung verbringen wollen, laden sie kurzfristig das Nachbarsehepaar ein. Damit beginnt eine Nacht ungeahnter Entgleisungen, gnadenloser Demütigungen und Provokationen. Die Gespräche drehen sich um Alltagssorgen, steigern sich zu heftigem Streit und eskalieren schließlich in einer gnadenlosen Seelenschlacht.

„Norén ist ein Großmeister des Dialogs. Die Banalitäten seiner ausgeleierten Alltagswendungen sind so raffiniert verwoben …, dass sie die unausgesprochenen Aggressionen bis in die feinsten Abschattungen verlautbaren.“

FAZ

„Der schwedische Dramatiker Lars Norén (Jahrgang 1944) beschäftigt sich seit den 80er-Jahren mit dem unaufhaltsamen Untergang des ehelichen Zusammenlebens – und setzt damit eine skandinavische Tradition fort, die mit Namen wie Strindberg, Ibsen und Bergmann verknüpft ist. „Dämonen“ ist ein klassisches Zimmerschlacht-Stück, in dem ein Ehepaar, das Lustgewinn daraus bezieht, sich gegenseitig fertig zu machen, den Besuch eines anderen Paares dazu benutzt, die Beleidigungen und Erniedrigungen auf die Spitze zu treiben.“

Berliner Morgenpost

„Ein gespenstisches Stück über die Liebe. Oder besser: Über deren Verlust.“

Süddeutsche Zeitung

Dämonen (Original: Demoner) wurde am 28.04.1984 in Stockholms Stadsteater (Regie: Carsten Brandt) uraufgeführt. Die deutschsprachige Uraufführung fand am 21.11.1984 am Schauspielhaus Bochum (Regie: Claus Peymann) statt.

Lars Norén (geb. 1944 in Stockholm) begann bereits als Jugendlicher zu schreiben. 1963 erschien sein erster Gedichtband, bis 1980 von weiteren gefolgt, außerdem drei Romanen, von denen Die Bienenväter 1973 auch auf Deutsch erschien. 1968 sendete das norwegische Fernsehen Kingsdon Hotel; das schwedische Fernsehen zeigte 1971 Amala, Kamala, und der schwedische Rundfunk strahlte 1972 das Hörspiel Box ett (Box eins) aus.

Noréns erstes Theaterstück, Fursteslickaren (Der Fürstenlecker) wurde 1973 am Stockholmer Dramaten uraufgeführt. Seither hat sich Norén als einer der bedeutendsten und meistgespielten Dramatiker Skandinaviens etabliert, dessen Werk bis heute eine Reihe ästhetischer und inhaltlicher Wandlungen durchlaufen hat. Im Juni 1994 erhielt Lars Norén in Schweden den renommierten Pilotpris, 1998 wurde er für Klinik mit dem Dramatikerpreis der Nordischen Theaterunion ausgezeichnet, 2003 mit dem Nordischen Preis der Schwedischen Akademie, und 2012 erhielt er den Lyrikpreis des Schwedischen Radios sowie den Bellman-Preis der Schwedischen Akademie.

Seit seiner Inszenierung von Strindbergs Totentanz 1993 am Dramaten arbeitet er auch als Regisseur. Von August 1998 bis Sommer 2007 war er Intendant des Riksteatern Norsborg/Stockholm. Von 2009 bis 2011 war er gemeinsam mit Ulrika Josephsson künstlerischer Leiter des Folksteatern Göteborg und ist seitdem dort Hausregisseur. Lars Norén lebt in Stockholm.

TICKETS SIND NUR NOCH AN DER ABENDKASSE ERHÄLTLICH!

Sonntag, 17. März 18 Uhr

Anton-Fingerle-Bildungszentrum

Schlierseestraße 47, 

81539 München

 

Kako su Vile začarale Vilenjaka?

Ove godine Cultus BH Vam u saradnji sa udruženjem „Mundo Mondo“ iz Sarajeva predstavlja najbajkovitiju novogodišnju priču za sve uzraste „KAKO SU VILE ZAČARALE VILENJAKA?“, sa tradicionalnom podjelom paketića.

Režija: Mario Drmać
Igraju: Alisa Čajić–Drmać, Ivana Vojinović, Adis Omerović i Djeda Mraz

Vjerujete li u čarolije?

Ako pogledate predstavu „Kako su Vile začarale Vilenjaka?“ u režiji Maria Drmaća, a u izvedbi glumica Alise Čajić –Drmać i Ivane Vojinović te glumaca Adisa Omerovića i Djeda Mraza, sami ćete postati saučesnici jedne prave pravcate novogodišnje magije.

Za vrijeme novogodišnjih praznika, kada je u Djeda Mrazovoj radionici sve izgledalo idilično naš Vilenjak je dobio najteži zadatak.
Kako će šašav, umoran, a pomalo nespretan i smiješan Vilenjak sam donijeti odluku kome Djeda Mraz nosi paketiće?

Da li će stići sam pripremiti paketiće za djecu ove godine?
Da li će ga čarobni prah razbuditi?
Ili će mu u tome ipak pomoći vile koje su spremne nakon nekoliko ziliona godina pozvati Veliku Knjigu Čarolija u pomoć?
I hoće li uspjeti iz prve ili će se čarolije pobrkati?

Sve ulaznice za ovu predstavu su raspordane!

SAMSTAG, 15.12.2018 13:00

Städtisches Werner-von-Siemens-Gymnasium, 

Quiddestraße 4

München

Magična noć sa Josipom Lisac

Bila je magična nedelja, jedna noć, trideseta u minhenskom rujnu…

Cultus BH je organizovao najveći koncert do sada. Sala je bila prepuna divnih ljudi i energije kojom su zračili. Lično sam imao posebnu čast i privilegiju da sve to doživim kao gost i kao domaćin, da sve pogledam hladne glave i očima “normalnog“ gosta i sada Vam kao takav, nakon dva dana slaganja emocija – pišem.

Izlazi Josipa, dama i umjetnica, žena sva u pjesmi i ljubavi. Ekstravagantna, sa mašnom u kosi i rukavicama, u kožnoj jakni… I gleda po prepunoj sali. Navikla je viđati pune sale po bivšoj i sadašnjoj domovini, u svom Zagrebu, i u svom Beogradu, i u svom Sarajevu, ali ne znam da li je to baš očekivala u nekom Minhenu. Činila mi se pomalo iznenađena. Pozitivno iznenađena.

Čita fragmente iz pjesme „Sretna ljubav“ nobelovke Šimborske kao uvod u pjesmu „Vjerujem ti sve“, uz tihu pratnju Davora Doležala na gitari i Tonija Starešinića na klavijaturama i već je čitava dvorana u transu. Sticao se dojam da je čitava Carl Orff sala potonula za nekoliko centimetara i uljuljkala se uz prvu od pjesama sa albuma „Dnevnik jedne ljubavi“, koji je objavljen 1973. godine, kada se većina publike ili nije ni rodila ili se igrala u pijesku dok su ti zvuci dopirali sa nekog EI Niš radija ili možda prvog Rudi Čajevec televizora u boji.

Zatim su se pridružili Borna Šercar za bubnjevima, Josip Grah sa svojom trubom i Davor Črnigoj sa bas gitarom. Josipa odmah na početku objašnjava ko je ko i s ponosom predstavlja svoju ekipu koja bi u ovoj postavi u svako doba dobila mjesto i na Broadwayu. Teško je naći riječi za svakog od njih ali je možda i nepotrebno. Dovoljno je reći da je Davoru Črnigoju bas gitara drugi instrument, nakon klarineta kojeg nije ni ponio. A nije se mnogo ni primjetilo da nedostaje, pored Tonija i Josipa Graha. Jednostavno – maestralan band iza maestralne umjetnice. Činilo mi je veliko zadovoljstvo i radost dok sam se tokom nekih virtuoznih dionica okretao i krišom razgledao po sali upijajući reakcije svojih prijatelja, naročito muzičara.

Redaju se hitovi naše rane mladosti, neki koje smo slušali samo usput i koje tada nismo baš znali cijeniti, neki koji su nam baš „legli“ kada smo se počeli zaljubljivati i oni koje smo od početka doživljavali svjesno kao vrhunsko blago naše muzike i kulture. Ali nijedan nije samo onako odsviran, nije samo korektno odrađen. Ne. Svaki je izveden na neki novi divni način koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim – baš kao što je i Josipa, nikad ista, nikad obična, nikad dosadna, nikad prilagođena, uvijek sa istančanim osjećajem za trenutak, za poeziju, za haiku ili ironiju.

Između pjesama red pisane riječi – kao na početku, obavezna zgoda iz života sa Karlom Metikošom, red dijaloga sa nekim od svojih muzičara, vic upućen tehničaru na engleskom, kompliment organizatoru. Naš tim je to stvarno zaslužio. Dočekali uzdržanu divu a ispratili srodnu dušu, toplu i razgovorljivu Josipu.

Jedino nesrazmjerno brzo je prošlo vrijeme koncerta. Dva sata Josipinog fascinantnog glasa i predivne svirke je prošlo kao da sam krajem ljeta između dvije stranice odličnog romana na trenutak sklopio očne kapke i kratko zadrijemao, da bih sljedećeg trenutka shvatio kako sam satima u dubokom snu iz kojeg sad treba izaći i vratiti se u realni svijet.

A vani Oktoberfest u septembru. Haiku. Kaput, kišobran u ruke i pored Wiesn kući.

Muris Mujčinović