Cultus BH u Minhenu organizovao predstavu za djecu „Kako su vile začarale vilenjaka“

Cultus BH, bosansko-hercegovački kulturni centar sa sjedištem u Minhenu, prošlog vikenda je već treću godinu zaredom organizovao dječiju manifestaciju sa podjelom paketića, kojoj je prisustvovalo preko 200 djece i ukupno 600 gostiju. Ovo je bila do sada najposjećenija dječija predstava u organizaciji Cultus BH, za koju su ulaznice već sedmicama unaprijed bile rasprodane.

Cultus BH je za ovu manifestaciju organizovao predstavu „Kako su vile začarale vilenjaka“ udruženja dramskih glumaca „Mundo Mondo“ iz Sarajeva, čiju režiju potpisuje Mario Drmać, a koju izvode glumice Alisa Čajić-Drmać i Ivana Vojinović, te glumci Adis Omerović i Emir Fejzić.

U punoj sali Werner-von-Siemens gimnazije u Minhenu glumci su očarali kako malu tako i veliku publiku i pobrinuli se za srećna i nasmijana lica svih prisutnih.

Cultus BH je u okviru ovogodišnje manifestacije paketiće za djecu pripremio u saradnji sa udruženjem „Korak po korak“ iz Tuzle, koje pomaže mladima sa intelektualnim poteškoćama sa područja Tuzle i Lukavca.

„Osim što smo imali unikatne vrećice i time uljepšali našu dječiju manifestaciju, ujedno se radujemo što možemo pružiti mali doprinos da centar „Korak po korak“ nastavi svoj rad.“, izjavili su članovi upravnog odbora Cultus BH.

Magična noć sa Josipom Lisac

Bila je magična nedelja, jedna noć, trideseta u minhenskom rujnu…

Cultus BH je organizovao najveći koncert do sada. Sala je bila prepuna divnih ljudi i energije kojom su zračili. Lično sam imao posebnu čast i privilegiju da sve to doživim kao gost i kao domaćin, da sve pogledam hladne glave i očima “normalnog“ gosta i sada Vam kao takav, nakon dva dana slaganja emocija – pišem.

Izlazi Josipa, dama i umjetnica, žena sva u pjesmi i ljubavi. Ekstravagantna, sa mašnom u kosi i rukavicama, u kožnoj jakni… I gleda po prepunoj sali. Navikla je viđati pune sale po bivšoj i sadašnjoj domovini, u svom Zagrebu, i u svom Beogradu, i u svom Sarajevu, ali ne znam da li je to baš očekivala u nekom Minhenu. Činila mi se pomalo iznenađena. Pozitivno iznenađena.

Čita fragmente iz pjesme „Sretna ljubav“ nobelovke Šimborske kao uvod u pjesmu „Vjerujem ti sve“, uz tihu pratnju Davora Doležala na gitari i Tonija Starešinića na klavijaturama i već je čitava dvorana u transu. Sticao se dojam da je čitava Carl Orff sala potonula za nekoliko centimetara i uljuljkala se uz prvu od pjesama sa albuma „Dnevnik jedne ljubavi“, koji je objavljen 1973. godine, kada se većina publike ili nije ni rodila ili se igrala u pijesku dok su ti zvuci dopirali sa nekog EI Niš radija ili možda prvog Rudi Čajevec televizora u boji.

Zatim su se pridružili Borna Šercar za bubnjevima, Josip Grah sa svojom trubom i Davor Črnigoj sa bas gitarom. Josipa odmah na početku objašnjava ko je ko i s ponosom predstavlja svoju ekipu koja bi u ovoj postavi u svako doba dobila mjesto i na Broadwayu. Teško je naći riječi za svakog od njih ali je možda i nepotrebno. Dovoljno je reći da je Davoru Črnigoju bas gitara drugi instrument, nakon klarineta kojeg nije ni ponio. A nije se mnogo ni primjetilo da nedostaje, pored Tonija i Josipa Graha. Jednostavno – maestralan band iza maestralne umjetnice. Činilo mi je veliko zadovoljstvo i radost dok sam se tokom nekih virtuoznih dionica okretao i krišom razgledao po sali upijajući reakcije svojih prijatelja, naročito muzičara.

Redaju se hitovi naše rane mladosti, neki koje smo slušali samo usput i koje tada nismo baš znali cijeniti, neki koji su nam baš „legli“ kada smo se počeli zaljubljivati i oni koje smo od početka doživljavali svjesno kao vrhunsko blago naše muzike i kulture. Ali nijedan nije samo onako odsviran, nije samo korektno odrađen. Ne. Svaki je izveden na neki novi divni način koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim – baš kao što je i Josipa, nikad ista, nikad obična, nikad dosadna, nikad prilagođena, uvijek sa istančanim osjećajem za trenutak, za poeziju, za haiku ili ironiju.

Između pjesama red pisane riječi – kao na početku, obavezna zgoda iz života sa Karlom Metikošom, red dijaloga sa nekim od svojih muzičara, vic upućen tehničaru na engleskom, kompliment organizatoru. Naš tim je to stvarno zaslužio. Dočekali uzdržanu divu a ispratili srodnu dušu, toplu i razgovorljivu Josipu.

Jedino nesrazmjerno brzo je prošlo vrijeme koncerta. Dva sata Josipinog fascinantnog glasa i predivne svirke je prošlo kao da sam krajem ljeta između dvije stranice odličnog romana na trenutak sklopio očne kapke i kratko zadrijemao, da bih sljedećeg trenutka shvatio kako sam satima u dubokom snu iz kojeg sad treba izaći i vratiti se u realni svijet.

A vani Oktoberfest u septembru. Haiku. Kaput, kišobran u ruke i pored Wiesn kući.

Muris Mujčinović

Na daskama koje život znače

Zijah Sokolović je teatarski i filmski glumac, redatelj, scenarista i profesor glume. Jedan je od najboljih kojeg imamo.

Na ulazu u salu Kamernog teatra 55 u Sarajevu stajao je Zijah Sokolović i pitao publiku, da li im fali jedna daska. Svaki gledatelj je dobio jednu malu daščicu na kojoj je pisalo „Daska koja život znači“. Tako su počinjale predstave „Glumac… je glumac…je glumac“. Od prve izvedbe 1978 do danas ovu predstavu je vidjelo oko pola miliona gledatelja. U toj predstavi Zijah prelazi iz jedne uloge u drugu i dočarava nam strast i opsjednutost pravog glumca onim što radi. Ova predstava je prevedena i igrana u 20-tak zemalja. To je bio početak jedne velike glumačke karijere.

Zijah Sokolović je teatarski i filmski glumac, redatelj, scenarista i profesor glume. Jedan je od najboljih kojeg imamo. Direktor je dječijeg teatra Theaterland u Salzburgu, profesor je na katedri za glumu Bruckner Konservatoriuma u Linzu, umjetnički direktor pozorišnog festivala Dežela gledališča u Ljubljani. Igrao je u velikom broju filmova i serija („Gluvi Barut“, „Miris dunja“, „Karađoz“). Stariji ga se sjećaju i iz „Nedjeljnog zabavnika“, emisiji za djecu koju je vodio zajedno sa Vajtom.

„CABAres CABArei“ je aktuelna predstava sa kojom Zijah Sokolović nastupa širom Evrope. Prvi put je izvedena 1993 godine u Beču. On je označava kao „životnu komediju“ kojom pokušava da ljudima olakša krizu srednjih godina. Predstava govori o životu, seksu, teatru, starenju i svemu onome što zanima Zijaha, a i sve nas.

Cultus BH je imao veliko zadovoljstvo organizirati gostovanje Zijaha Sokolovića sa predstavom „Međuigre 0-24“ u decembru 2015. Odziv publike je bio veliki i predstava je bila rasprodana. Predsjednik kulturnog centra Cultus BH Muris Mujčinović je obećao novo gostovanje Zijaha Sokolovića sa predstavom „CABAreis CABArei“

Obećanje je održano i Zijah Sokolović gostuje:

PETAK, 26.05.2017,

Cultus Night od 18:00 sati
Predstava u 20:00 sati

Kulturzentrum Trudering, Wasserburger Landstr. 32, München
Ulaznice su u prodaji od 06.05.2017 po cijeni od 27 €.

Prodajna mjesta:
Happy Fildjan, Gabelsbergerstr. 64, München
Grand Café, Lindwurmstr. 48, München
Ćevabdžinica 10, Oberländerstr. 3B, München
snaBo.ba, Schießgrabenstr. 28, Augsburg

Online Ticket-Shop:
https://cultusbh.org/shop

„Oj živote“ u bubi i „Država“ u Münchenu

„Mali glumci se mrze, a veliki prepoznaju. Pejaković je veliki. “ – Miljenko Jergović. Ovaj veliki glumac dolazi u München.

Moj otac je u našoj plavoj bubi imao četiri kazete: Boney M, ABBA, „Vaš šlager sezone“ (godina nepoznata) i … „Oj živote“ Josipa Pejakovića. Kazetu je bio izdao Diskoton, bila je žućkasta i na B strani joj je etiketa bila odlijepljena. Iako smo je već znali napamet, slušali smo je uvijek iznova tokom dužih vožnji. Doduše, svaka vožnja sa bubom po bosanskim cestama je bila duža vožnja. Jednog ljeta, na putu ka Zaostrogu, zapetljala se traka u kazetofonu. Tata je u auto-kampu razmontirao kazetofon i izvadio zgužvanu traku. Moj brat je kažiprstom zatezao traku a ja sam je pažljivo namotavao vrteći prenos trake hemijskom olovkom. Na jednom mjestu je traka ostala zgužvana tako da je glas Josipa, kad bi glava kazetofona došla do tog mjesta, bio malo čudan i nerazgovjetan.

Tada sam bio osnovac i nisam ni sanjao da ću nakon puno godina učestvovati kao član Cultus BH u organizaciji predstave „Država“ Josipa Pejakovića u Münchenu.

Monodramu „Država“ je Josip Pejaković napisao u ratu 1993 godine iz perspektive čobana koji naše narode vidi kao ovce. Za tri konstitutivna naroda kaže da su „tri tora i u njima tri stada koja predvode tri ovna“. Josip Pejaković nam u svojim monodramama objašnjava sliku svijeta iz perspektive običnog, malog čovjeka ruralnog porijekla.

Josip Pejaković je doajen bosanskohercegovačkog i glumišta bivše Jugoslavije. Moglo ga je se vidjeti na daskama mnogih pozorišta u predstavama: Kome zvona zvone, Kuća oplakana,  Braća Karamazovi, Tri sestre, Woyzeck, Sprovod u Theresienburgu, Veliki vezir, Hasanaginica, Princip G, Balkon, Omer-paša Latas, Kralj Lear, Tvrđava, Legenda o Ali-paši, Hamlet u selu Mrduša Donja ili Hamlet zna što narod ne zna…

Dobitnik je brojnih nagrada, između ostalih: Zlatna kolajna na Zemunskom festivalu l974. (Oj živote), Sterijina nagrada 1977. (Omer-paša Latas), Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva 1974., Nagrada ZAVNOBIH-a za životno djelo 1991., Nagrada Udruženja dramskih umjetnika BiH, kao i niza stručnih priznanja za uloge na Festivalima u Jajcu i Brčkom.

CultusBH je imao veliko zadovoljstvo u februaru 2016 organizirati za svoju publiku predstavu „Ućerivanje“. Interesovanje je bilo veliko tako da su bile organizirane dvije predstave.

Josip Pejaković gostuje sa monodramom „Država“u petak 05.05.2017 u organizaciji Cultus BH.

Petak, 05.05.2017

Kulturzentrum Trudering, Wasserburger Landstraße 32, 81825 München

Cultus Night od 18:00 sati

Predstava u 20:00 sati

Prodajna mjesta u Münchenu:

  • Happy Fildjan, Gabelsbergerstr. 64
  • Grand Café, Lindwurmstr. 48
  • Ćevabdžinica 10, Oberländerstr. 3B
  • Sve kategorije karata će se moći kupiti na ulazu od 18:00 sati.

kao i online na cultusbh.org

Rambo Amadeus – tvorac pojma „Turbo Folk“

„U svima nama čuči po jedan čoban i po jedna ovca. Zavisi od spleta okolnosti mi postajemo ili ovca ili čoban.“

Antonije Pušić alias Rambo Amadeus sam sebe naziva muzičarem, pjesnikom i medijskim manipulatorom. Rođen je 14. juna 1963. godine u Kotoru. Diplomirao je turizam i bavi se osim umjetnošću i jedrenjem. Prvi album je izdao 1988. godine na kojem je miješao rock, funk, jazz, rap sa satiričnim političkim tekstovima i uveo je pojam „Turbo-Folk“. Njegovi nastupi su improvizacije i mogu se porediti sa nastupima Frank Zappa-e ili Helge Schneider. Rado je viđen na binama širom bivše Jugoslavije i u svojim nastupima kritikuje i na satiričan način komentira Turbo-Folk i nacionalizam.

Rambo: „Nacionalizam je tema do 300 evra prihoda mjesečno. Njima se servira ta priča. Kad plata pređe 500 evra, onda počinje razgovor o garderobi i kafićima. Kad pređe hiljadu, onda je top tema zdrava hrana, ljetovanja i zimovanja, a kad se popne na više od tri hiljade, onda prestaje svako palamuđenje. Ljudi onda pričaju o vremenskoj prognozi i ljubavi“.

O svom programu Rambo sam kaže: “Čini mi se da je predstava, poslije izvođenja u regionu, dobila idealno agregatno stanje, naizmjenično klizi, zapinje, zabrinjava i zasmijava baš kako treba”.

U organizaciji Cultus BH Rambo Amadeus gostuje 25.03.2017. u Münchenu sa svojim programom „Veče glomazne poezije“. U ovom programu Rambo čita, prepričava i recitira glomazne tekstove iz svog velikog opusa.

IG Feuerwache

Ganghoferstr. 41

Cultus BH Night od 18:00 sati

Početak u 20:00 sati

Ulaz: 29,- €

Prodajna mjesta u Münchenu:

Happy Fildjan, Gabelsbergerstr. 64

Grand Café, Lindwurmstr. 48

Cevabdzinica 10, Oberländerstr. 3B

Nagrada PEN Amerika Aleksandru Hemonu

Aleksandar Hemon veliko je ime na svjetskoj književnoj sceni i trenutno naš najpoznatiji pisac.

Američki PEN centar je dodijelio Aleksandru Hemonu glavnu nagradu za književno djelo u 2017 godini za njegovo djelo o BH izbjeglicama „How Did You Get Here?: Tales of Displacement“. Dodjela ove nagrade, koju PEN Amerika dodjeljuje od 1963 godine, će biti održana 27. marta.

Aleksandar Hemon je imao 31 godinu kada je počeo objavljivati kratke priče na engleskom jeziku. U Chicagu se zatekao kao turist 1992 godine kada je počeo rat u BiH.

Hemon: “ Teoretski, ja sam se mogao vratiti u Bosnu. Pošto sam odlučio da ostanem shvatio sam da ću morati pisati na engleskom jer će moj život od tada pa nadalje, vjerojatno do kraja, biti u Americi. Nakon toga moj cilj je bio da napišem nešto, jednu po jednu stvar. Nisam zamišljao daleku budućnost, samo sam se bavio stvarima ispred sebe. Kad se stvorila kritična masa tih stvari, kad sam počeo objavljivati u manjim časopisima, onda sam imao sreće jer me agentica slučajno našla. Ja nisam nju tražio, ona je našla mene jer joj se dopala priča koja je izašla u manjem časopisu. To mi se posrećilo.“ (preuzeto sa pescanik.net)

Hemon: “Dom je tamo gdje neko primijeti da te više nema.

U njegovim knjigama „The Question of Bruno“ („Pitanje Bruna“) i „Nowhere Man“ („Čovjek bez prošlosti“), gdje je glavni lik Jozef Pronek, imigrant u USA, nalaze se autobiografski elementi. U zbirci priča „Love and Obstacles“ (Ljubav i prepreke) prati mladića koji pred rat napušta domovinu.

Jednu od najljepših ocjena djela Aleksandra Hemona dao je književni kritičar „New Yorkera“ James Wood: „Knjige Hemona nekad podsjećaju na Nabokova, ali njegov napor da se uvijek iznova nalazi i razvija kao autor, premašuje poznatog ruskog pisca. Jednostavno, Hemon je veličanstveni, nevjerojatni talenat!

Hemon: “Nije smisao pisanja terapija, ali posljedica nepisanja bila bi traumatična.“

Aleksandar Hemon je rođen 9. septembra 1964. godine u Sarajevu. Diplomirao je književnost  na Filozofskom fakultetu i sarađivao u omladinskim medijima gdje je objavljivao eseje o muzici, filmovima i o Sarajevu. Zatekao se na početku rata u Chicagu i počeo je obljavljivati kratke priče inspirirane sopstvenim emigrantskim iskustvom. Prva zbirka priča „Question of Bruno“ je 2001. postigla zapažen uspjeh kod američkih kritičara. Slijedila je „The Nowhere Man“ i tom knjigom se definitivno etablirao kao vrlo talentirani pisac. Dobio je Mac Arthur stipendiju 2004. godine i bio je finalist National Book Award, najvažnije književne nagrade u USA. Njegova knjiga „The Lazarus Project“ je uvrštena među 100 najboljih knjiga po izboru „The New York Times-a“.

Aleksandar Hemon objavljuje redovno na portalu radiosarajevo.ba

Bibliografija:

The Question of Bruno (Pitanje Bruna)

Nowhere man (Čovjek bez prošlosti)

The Lazarus Project (Projekt Lazarus)

Love and Obstacles (Lubav i  prepreke)

The Book of My Lives (Knjiga mojih života)

The Making of Zombies Wars (Kako su nastali ratovi zombija)

Hemonwood

Povratak Hemonwooda

Muzej ratnog djetinjstva u Sarajevu

Cilj muzeja ratnog djetinjstva u Sarajevu je da prikupi najveću svjetsku kolekciju posvećenu odrastanju u ratu širom svijeta.

U Sarajevu je u januaru 2017 otvoren jedinstveni muzej na svijetu – Muzej ratnog djetinstva. U ulici Logavina 32 je na 300 kvadratnih metara smješteno 3000 ličnih predmeta, fotografija, pisama, audio i video snimaka kao i crteža koji svjedoče o djeci i njihovom odrastanju u ratu. Za svaki eksponat ovog muzeja je vezana lična priča. Ideja o muzeju je iznikla iz knjige Jasminka Halilovića „Djetinjstvo u ratu“ koja je izazvala interesovanje od Japana do USA. O knjizi su izvještavali BBC, CNN, Al Jazeera. Ideja je osnovati muzej koji bi prikupljao priče i doživljaje djece nastale u ratu, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i širom svijeta. Jasminko Halilović kaže o muzeju: „Muzej ratnog djetinjstva već jeste i bit će prisutan svuda oko nas: kroz putujuće i virtualne izložbe, kroz edukativne aktivnosti u školama i učešće u drugim događajima, poput konferencija, radionica i druženja. Ishodište svega bit će u Sarajevu, na njegovom stalnom izložbenom mjestu, odnosno u našem istraživačko-dokumentacionom centru.“ Pored stalne postavke u muzeju će biti postavljene i tematske postavke koje će se baviti različitim aspektima iskustva odrastanja u ratu. Ove postavke će gostovati kao izložbe i u drugim muzejima i galerijama širom svijeta. Istraživački centar će sadržavati multimedijalnu arhivu u kojoj će biti digitalizirani prikupljeni dokumenti. Ova multimedijalna arhiva će biti na engleskom jeziku, tako da će omogućiti istraživanje ove tematike antropolozima, psiholozima, historičarima i novinarima iz cijelog svijeta. Cilj muzeja je da prikupi najveću svjetsku kolekciju posvećenu odrastanju u ratu širom svijeta. https://djetinjstvouratu.com/muzej/    

Tri smrti Darija Džamonje

„U Sarajevu sam umro 1993. kada sam ga napustio. Godine 1998. sam opet umro kada sam napuštao Ameriku i svoju djecu.“

„Zovem se Dario Džamonja. Rodio sam se 1955. godine u Sarajevu. U Sarajevu sam i umro 1993. kada sam ga napustio. Godine 1998. sam opet umro kada sam napuštao Ameriku i svoju djecu. Sada opet pokušavam živjeti u Sarajevu od pisanja.“ Ovako se predstavljao Dario Džamonja, pisac, boem, vjerni gost sarajevskih kafana. Marko Vešović pisao je da je Džamonja zaljubljen u vlastito iskustvo, opsjednut sopstvenim životom. Priče iz života su ovjekovječile čitavu njegovu prošlost, sadašnjicu i budućnost: sami počeci sežu još u osnovnoj školi kada svojom jednostavnošću izraza ne očarava nastavnicu maternjeg jezika i dobija četiri plus. Kasnije je napisao da je baš za tu priču dobio trideset hiljada dinara. Dario Džamonja kao prozni pisac je istančano, metaforično, surovo i realno uvijek unosio stvarne likove, među kojima je on bio i protagonista i antagonista – do srži iskren i nerijetko dvosmislen. Upravo zbog tog neoklijevanja da se ogoli, odraz njegovog autorskog rada odavao je nebrušenu, autobiografsku crtu ličnosti u kojima su mnogi čitali retke koje je napisao i o tome naglas šutjeli. Teme koje su gospodarile njegovim pričama bile su o samoći, o pijanstvima i mahmurlucima, o svom „psećem“ prljavom stanu, o tužnoj sudbini koja ga je uporno pratila, o svome djedu i o naoko uobičajenim ljudskim životima. Bio je kolumnista Slobodne Bosne (koja mu nakon egzila nudi da piše o svojoj američkoj svakodnevnici), OslobođenjaKolumniste i radio je kao urednik u časopisu Lica. „Priče iz moje ulice“ – svoju prvu debitantsku knjižicu od svega pedesetak stranica – objavio je 1979. godine. Zatim slijedi „Zdravstvena knjižica“ 1985. godine, potom „Priručnik“ 1988. godine, „These days“ 1989. godine. Za svog života, objavio je svega deset knjiga, ali uprkos tome, kultnost njegovog sarajevskog izražaja i svjedodžbe o vremenu koje je nagrizalo svaku poru istinske nesreće kojom je odisao, Dario Džamonja se ipak nije ispisao iz živih nego produžio dah svog vremena. Od životnih banalnosti Daco je bježao u boemštinu, ali život bi ga redovito stizao i nemilosrdno udarao ispod pojasa. Na koncu – život mu se ugasio u koševskoj bolnici, a Džamonjin duh je ostao s nama, lebdi nad Miljackom i sarajevskim kafanama. Džamonja je treći put umro u Sarajevu 15. oktobra 2001. godine. Citati: „U Americi – još gore. ‚Pripazili‘ nas Ameri tek kad smo došli: sve ono što bi inače bacili u smeće, natrontali u našu kuću, zovu nas na večere, vodaju nas k’o mečke, pokazuju rodbini, prijateljima… Po sto puta pričam istu priču – već se gadim sam sebi. Moja žena nikad da se umori od priče kako je cijelu zimu provela u Baškom Polju, možeš zamisliti, bez čizama, a meni se, moj jarane, plače dok je slušam i pred oči mi izlaze Hamić, Kilo, Neka, Đoko, Manda plus sva raja: i živi i mrtvi. Sve me boli, sve mi se gadi, svega me strah.“ (Dario Džamonja). „Sarajevo, uz ostale svoje vrline, ima i jednu takvu: ne „jebe“ nikoga ni dva odsto, dok isti ne krepa! Da će stvari krenuti sasvim naopako, vidjelo se prostim okom, zaredali novinari da uzmu intervjue od Darija Džamonje. Pa zar se stvarno morala vidjeti Smrt na njegovome licu, da bismo vidjeli njegovu ljudsku i književnu veličinu?” (Abdulah Sidran) „Ako mi je živjeti osamdeset godina, onda mi je TEK trideset, a ako mi je rok trajanja četrdeset, onda mi je VEĆ trideset godina. Ili zapisuje samo par mjeseci prije rasprave da li je tek ili je već. Ja ću umirati, a biću željan. Daj mi samo malo – tebi je to ništa, a meni zauhar. Samo mrvicu, evo ovolicno. Zar ne vidiš da umirem željan.“ (Dario Džamonja) Dobitnik je nagrade Veselin Masleša za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, te Fund Free Expression Award 1993, Writers Club Madison II nagrada za Non-fiction 1994. i otkupne nagrade za poeziju Madison 1996. godine. BIBLIOGRAFIJA
  1. Priče iz moje ulice. Oslobođenje. Sarajevo, 1980.
  2. Zdravstvena knjižica. Svjetlost. Sarajevo, 1985.
  3. Drugo izdanje. Veselin Masleša. Sarajevo, 1987.
  4. Priručnik. Svjetlost. Sarajevo, 1988.
  5. These days, 1989.
  6. Dirty laundry, 1990.
  7. Prljavi veš. Autorovo izdanje. Sarajevo, 1991.
  8. Pisma iz ludnice. Slobodna Bosna. Sarajevo, 2001.
  9. Ptica na žici. Buybook. Sarajevo, 2002; – 2. dopunjeno izdanje. Buybook. Sarajevo, 2003.
  10. Priče – Dario Džamonja. Pressing. Sarajevo, 2003.
  11. Ako ti jave da sam pao…. Buybook.Sarajevo, 2013
  Izbor priča Daria Džamonje: https://dariodzamonja.blogspot.de/p/price.html https://sarajevo.co.ba/tagovi/dario-dzamonja/ (Izvor: Wikipedia)

Djed Mraz

Generaciji koja je odrasla u bivšoj Jugoslaviji, je poklone dijelio Djeda Mraz. Bili su to dani na kraju godine puni radosti.

Šestog decembra je Nikolaus, dan kada djeca na kršćanskom Zapadu dobijaju poklone. Generaciji koja je odrasla u bivšoj Jugoslaviji je poklone dijelio Djed Mraz. U organizaciji preduzeća i ustanova, u kojima su roditelji radili, održavane su svečanosti na kojima je Djeda Mraz dijelio djeci novogodišnje paketiće sa slatkišima i igračkama. Djeca bi nestprljivo čekala u publici da se završi lutkarska predstava i budu prozvana od Djeda Mraza. Ushićeni bi mu prišli, on bi ih uzeo u krilo, pitao da li su bili dobri protekle godine i, bez obzira na odgovor, dao im paketić. Onda bi se napravila fotografija koja bi završila u foto-albumu i po kojima se moglo pratiti kako su djeca rasla.

*Lik Djeda Mraza nastao je po uzoru na ruskog lika Božić Bate ili katoličkog Svetog Nikole. U posljednjem vijeku Djed Mraz se smatra novogodišnjim običajem, pa je prihvaćen od većine djece cijelog svijeta. 31.12. se u vrijeme bivše Jugoslavije slavio kao Dan dječije radosti.

Prva verzija priče govori da Djed Mraz živi na Sjevernom polu sa svojom ženom, bakom Mraz. Tamo postoje radionice gdje vilenjaci izrađuju igračke. Oni pomažu Djedu Mrazu prikupiti sva dječija pisma sa željama i za svako dijete spremiti paketić. Djed Mraz, putujući u saonicama koje vuku irvasi, ulazi kroz dimnjak i ostavlja pod jelku (ili božićno/novogodišnje drvce) darove. Darove dobijaju samo djeca koja su cijelu tu godinu bila poslušna prema svojim roditeljima.

Druga priča kaže da je Djed Mraz iz finskog dijela Laponije i da odatle posjećuje svu djecu svijeta.

(*Wikipedia)

Hasanaginica

Hasanaginica je jedna od naljepših narodnih balada, a sama Hasanaginica jedan od najljepših, tragičnih likova usmenog predanja.

Balada Hasanaginica je jedna od naljepših narodnih balada, a sama Hasanaginica vjerovatno jedan od najtragičnijih likova naše književnosti. Spjevana je od strane nepoznatog pjesnika sredinom 17. vijeka i prenosila se u narodu generacijama u usmenom obliku po Imotskom i okolini, dok je od zaborava nije otrgnuo italijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis 1774, nazivajući je „morlačkom baladom“ (morlačka = ilirska). Prvi put je objavljena u njegovoj knjizi „Put po Dalmaciji“, u Veneciji. Veliki pjesnici toga vremena, kao što je Johann Wolfgang von Goethe (1749 – 1832), su preveli ovu jednu od najljepših balada koja je ikad nastala.

hasanaginica1-de-kopie             hasanaginica2_de-kopie

Radnja se dešava u Vrdolu (današnjem Zagvozdu) i Župi, gdje je Hasan-aga Arapović imao velika imanja. Temelji Hasan-agine kule postoje i danas, kao i mjesto gdje je Hasanagica sahranjena. Njen mezar leži u blizini ruševina kule, kraj tri bunara odakle je zahvatala vodu. Povrede koje se spominju u baladi Hasan-aga je zadobio u borbi s kršćanskim odmetnicima (1645-1669). Dok je ležao ranjen, njegova žena Fatima Arapović (rođ. Pintorović) nije ga nijednom posjetila, „od stida“, kako navodi pjesma. To je bilo u jednom jako patrijarhalnom vremenu, kad se smatralo da je ženino mjesto u kući sa djecom. Međutim, Hasan-aga se naljutio i poslao ženi poruku da ga ne čeka na dvoru, te da se vrati svojoj majci u Klis. Ona ga ipak čeka i nada se da će se predomisliti, no on je po dolasku tjera sa Dvora. Fatimin brat, beg Pintorović, mimo njene želje ugovara brak s imotskim kadijom. Hasanaginica je tada već psihički slomljena žena koja pati za svojom djecom. Zaustavila je svatove kraj dvora da vidi djecu i oprosti se od njih. Njeno srce nije moglo izdržati te pada na zemlju i umire od bola i nepravde gledajuću u svoju djecu.

Cijeli tekst Hasanginice možete ovdje pročitati na Wikipedia-i

Na ovogodišnjoj priredbi Cultus Gala ovu baladu je  izvela Sanela Čaušević, članica upravnog odbora Cultus-a. Publika je bila impresionirana njenim glumačkim umijećem i emotivnim nastupom.

Bosanskohercegovački kulturni centar , sa sjedištem u Münchenu, svake godine organizira Cultus Gala za svoje prijatelje i sponzore, na kojoj nastupaju umjetnici iz Njemačke, kao i sami članovi Cultusa.